INTEGRACIJA

irh Projekt "Izgradnja društva dobrodošlice" uz podršku i suradnju s UNHCR-om, agencijom UN-a za izbjeglice...

VOLONTERSKI CENTAR

VCST Volonterski centar Split je ujedno i Regionalni volonterski centar za područje Dalmacije...

MI CENTAR

MI CENTAR Mi Centar za pomoć u kući je socijalna ustanova čija je svrha osigurati što duži boravak starijih u svom domu...

ZAKLADA DADIĆ

Zaklada DadićSvrha Zaklade je promicanje razvoja civilnoga društva i pružanje financijske pomoći učenicima i studentima...

ZELENA MREŽA

mreza Zelena mreža d.o.o. društveno poduzeće koje djeluje u području zelenog poduzetništva kao aktivator zajednice...

SENIORI.HR

senioriPortal za poboljšanje pristupa relevantnim informacijama za stariju populaciju, članove obitelji...

Četvrtak, 12 Kolovoz 2010 15:29

Razmišljanja sudionice ….

2. leadership trening Brač

Motiv za sudjelovanje

Marina Raspović, tajnica i voditeljica različitih projekata u Udruzi hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a Zadarske županije, čiji su najčešći korisnici osobe oboljele od PTSP-a i njihove obitelji, naša je sugovornica s kojom smo razgovarali drugog dana leadership treninga na Braču. Kako nam je pojasnila, osnovni motiv za sudjelovanje je u početku bila ideja poboljšanja kvalitete rada s volonterima koji se sve više uključuju u rad Udruge. Marina smatra da je u volontere potrebno uložiti mnogo truda i rada, ne želi hijerarhijske već suradničke odnose, želi biti nenametljiv vođa te postići da se svi zajedno osjećaju dobro.  


Očekivanja

Konkretno, od ovog treninga očekivala je da će steći potrebna znanja, te razviti i osvjestiti nove vještine i sposobnosti koje će joj pomoći u njezinom daljnjem radu. Već nakon prvog treninga shvatila je da će dobiti nešto potpuno drugačije od očekivanog te da će svoje iskustvo moći primjeniti u širem području svoga rada u Udruzi  a ne samo u radu s volonterima. Ta spoznaja učinila ju je vrlo sretnom. Ono što je izdvojila kao posebno korisno jest rad na sebi. Naime, radila je na situacijama kojih uopće nije bila svjesna. „Kada smo radili na određenim problemima, istakla sam problem koji me najviše muči, a to je ne briga za hrvatske branitelje od strane dijela zajednice koji nije (direktno) uključen u tu cijelu priču s braniteljima. Kao voditeljica projekata koji se bave braniteljskom populacijom osjećala sam izolirano i neshvaćeno, baš kao i sama braniteljska populacija s kojom radim i to me na neki način proganjalo.“- prisjeća se Marina. „No kad je trening prešao na drugu, višu (ili dublju) razinu, onu osobnu, odnosno na pitanje - Zašto me baš to smeta? - Dobila sam uvid u onaj dio sebe kojeg prije treninga nisam osvijestila. Shvatila sam da sam vrlo duboko involvirana u problem koji sam istakla zbog moje osobne priče. To iskustvo mogu nazvati oslobađajućim. Pomoglo mi je dobiti uvid u sebe i otvoriti nove horizonte kojih nisam bila niti svjesna da postoje. Poslije ovog za mene iznenađujućeg iskustva promijenila sam svoj pristup i mnoge stvari u zajednici krenule su u drugom, pozitivnom smjeru.“ – dodaje Marina te zaključuje da je to ono najvrjednije što je izvukla s treninga – „ rad na sebi,  rad na konkretnom problemu koji imamo i novi pristup tom problemu mijenja sve odnose u zajednici, nas same, korisnike ali i zajednicu u kojoj radimo.“

Suoćavanje s osobnim problemom

Sam osjećaj suočavanja s osobnim problemom, opisuje kao vrlo bolno iskustvo. „ U prvom trenutku sam bila zakočena. Doživjela sam svojstveni šok jer nisam očekivala da će priča biti toliko osobna i duboka, jednostavno nisam navikla govoriti o sebi na taj način. Pod iskustvom tog intenzivnog dojma bila sve do sada, drugog treninga“ – kaže Marina. Pojašnjava kako je radeći u Udruzi cijelo vrijeme određene situacije s treninga imala pred očima. Tu energiju koju je dobila nakon treninga smatra vrlo velikim pokretačem, budući je, kako je rekla, na trening došla potrošena i s mišlju da ga samo odradi te zbog istrošenosti da otkaz. “Dobila sam nevjerojatnu injekciju energije i ne znam odakle ju sada crpim“. Također smatra da svoje iskustvo može i želi prenijeti na druge – „lider bi mogao biti facilitator i smatram da bi to mogla raditi dobro,  ne samo u radu s korisnicima, već i s ostalim osobama koje rade u Udruzi – volonterima, djelatnicima, suradnicima i ostalim osobama s kojima kontaktiramo“.  

Rad na PPDS-u

Iako sam grad Zadar ne pripada u područje posebne državne skrbi, neka područja Zadarske županije pripadaju, Marina primjećuje da se ruralna područja Zadra mogu tretirati kao takva. „U radu s korisnicima (braniteljima/cama oboljelim od PTSP-a i članovima njihovih obitelji) zabilježen je općenito slabiji odaziv djece i ostalih članova/ica obitelji iz ruralnih područja Zadarske županije – zbog razno raznih razloga, stoga smo mi kao Udruga odlučili približiti svoje programe njima. Potpisali smo partnerstvo s 5 osnovnih škola (u Zemuniku, 1 školom u Zadru, Poličniku, Stankovcima i Bibinjama) gdje ćemo kroz novi projekt Udruga prijateljica škole/ partnerica zajednice, doći direktno do djece iz tih područja, s kojih imamo i najviše članova. U projekt je uključeno 6 stručnih suradnika, 4 vrste radionica te oko 2 tisuće djece.“ Ovaj projekt Marina smatra vrlo važnim jer „djeca roditelja oboljelih od PTSP-a žive u posebno teškim uvjetima. Dolazi do transgeneracijskog prijenosa traume s roditelja na djecu. Problem jednog/e člana/ice obitelji, u ovom slučaju problem PTSP-a, nije samo problem oboljele osobe već je problem cijele obitelji koji je vrlo kompleksan. Članovi obitelji branitelja/ica oboljelih od PTSP-a ne dobivaju stručnu pomoć, a taj netretiran, zanemaren i prenesen PTSP je razarajući kako za pojedine osobe tako i za čitavu užu i širu obitelj, i puno se teže liječi što rezultira brojnim negativnim posljedicama kod svih uključenih, osobito kod djece koja su posebno osjetljiva.“

Pravo značenje riječi "trauma"

Što se pak tiče drugih područja od posebne državne u Republici Hrvatskoj, prvi puta se s njima susrela na Forumu na Sljemenu. Završava studij sociologije i pedagogije te smatra da je tek tada shvatila što znači riječ trauma u pravom smislu. „Nakon iznošenja ratnih i poslijeratnih iskustava direktno uključenih aktera, pojedinaca i pojedinki, pojam traume je zadobio sasvim drugačije, novo, dublje značenje. To je bilo vrlo potresno iskustvo koje sam proživjela slušajući osobne, vrlo dirljive priče i iskustva Srba, Bošnjaka, Roma, Mađara, Hrvata s područja posebne državne skrbi. Osobnu i društvenu traumu mnogi ljudi ne shvaćaju, ne percipiraju što se to „tamo negdje“, „daleko od nas“ događa i koliko to može zakočiti zdravo funkcioniranje jednog dijela zajednice. Teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Šira (neuključena) javnost ne može ni zamisliti kako je tamo živjeti, a svima nam je jako važna upravo ta javnost. Društvena stvarnost je kompleksna po sebi, a stvarnost tih ratom pogođenih područja se dodatno usložnjava samom činjenicom suživota pripadnika/ca različitih etničkih skupina, zbog toga smatram da je izuzetno važno iznositi te osobne priče u svrhu „prošivanja“ društvene traume, šutnja nije dobar način izgradnje društva u kojem želimo živjeti, društva bez sukoba“.

Konkretni problemi u radu

Od konkretnih problema s kojima se suočava u svojem radu, Marina je izdvojila problem samoubojstva braniteljske populacije i stigmatizaciju hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji.  Susrela se s mnogo teških i bolnih iskustva koja su utjecala i na ponašanja oboljelih ljudi. Kao primjere navodi „službenica za izdavanje vozačkih dozvola je čovjeka toliko izmaltretirala nakon što je donio potvrdu da je sposoban voziti. Uzela je sebi za pravo postaviti pitanje - kako ste vi sposobni, a imate PTSP? Sigurno ste lagali doktora? Toliko je istraumatizirala čovjeka da je isti nakon tog „iskustva“ došao u Udrugu suicidalan. Ili primjer priča po školama – kad se dogodi konflikt u koji je uključeno dijete branitelja/ice, „normalno“ je za očekivati, budući se radi o djetetu branitelja/ice, da upravo ono stvara problem. Slučaj kod zapošljavanja žena – ženama se na intervjuu za posao postavlja pitanje – da li vam je suprug hrvatski branitelj, a ako ista odgovori potvrdno, nema šanse dobiti posao. Smatra se da živi u iznimno teškim uvjetima, da je možda i ona loše, te da će biti primorana koristiti bolovanja kad suprugu bude loše…. Postoji stigmatiziranje na više razina, čak i onih perfidnih koje je nemoguće definirati, ali dugoročno odbacivanje cijelih obitelji je strašno“ – poručuje Marina. „Ako je 500 tisuća branitelja registrirano u Hrvatskoj, naravno da nisu svi oboljeli od PTSP-a, ali svi su prošli ratne traume. Direktno u tu priču su uključeni i njihovi članovi/ce obitelji, a ako uzmemo da prosječna obitelj broji 4 člana, dolazimo do zapanjujućeg podatka da je to pola Hrvatske. Gotovo da nema obitelji iz koje netko nije bio u ratu. Situacija se dodatno usložnjava rezanjem „povlastica“ od strane Države kojima je pogođen najosjetljiviji i najsiromašniji dio braniteljske populacije gdje se ljude dovodi u nemoguć položaj. Sve to utječe na pojedince i njihove obitelji“.

Znati se nositi s problemom

Tijekom svih ovih godina, Marina je prošla cijeli niz edukacija kako bi se znala nositi s problemima u svojoj zajednici. Naučila je kroz različite edukacije amortizirati i neke svari koje su njoj osobno bile problematične – „ jer ako želite rješavati određene probleme trebate biti empatični ali istovremeno imati profesionalnu distancu. Inače ste izgorjeli. Cijelo vrijeme toga trebate bili svjesni i to morate balansirati. Nekad pođe za rukom nekad ne, no ipak, brzo se vratim na kolosijek. Kad izađem iz Udruge u uredu pokušam zaključati sve probleme koje sam čula toga dana. Pomažu i ovakvi treninzi jer dobijemo dozu neophodne energije koju ti nitko drugi ne može dati. Mi aktivisti/ce u civilnom društvu smo tu među „svojima“, svi se bavimo približno istim problemima, u istoj smo poziciji i često nas ne razumiju niti korisnici, niti lokalna uprava i samouprava, zajednica, niti članovi obitelji ili prijatelji. Osjećamo se jednako izolirani kao i naši korisnici, članovi Udruge. Ponekad sam ljuta zbog toga jer smatram da svi zajedno pomažemo institucijama da budu učinkovitije, radimo posao države. Posljednjih par godina postavljam se i u njihov položaj pa ih razumijem. Lokalna zajednica mora kresati svoj proračun. Razumijem i korisnike – Zašto bi oni morali znati za naše probleme, njima treba samo naša pomoć. Svjesna sam da ponekad i moja obitelj pati jer želim potaknuti određene promjene koje moraju krenuti, i kreću, od pojedinaca. To je naporan, stresan i težak posao koji naravno utječe i na moj život. Znam motivacijski blago klonuti zbog frustracija koje nakupim kroz svoj aktivizam, pa nastojim iskoristiti svaku priliku da ponovno „napunim baterije“ i izbacim negativnu energiju. Ovakvi treninzi su izuzetno korisni u tom smislu. Shvaćam ih kao velike motivatore i imaju veliku, neprocjenjivu vrijednost . „

Promjena na bolje

Nakon sudjelovanja na prvom te sad nakon drugog leadership treninga, Marina je dobila nekoliko konkretnih ideja kako i što može promijeniti u svojoj zajednici. „Pokrenuli smo projekt kojeg sam spomenula i to je konkretan način rješavanja određenih problema. Jedan dio sredstava imamo, za drugi dio čekamo rezultate natječaja pa ćemo sukladno tome dalje planirati svoje aktivnosti. Spremni smo i na to da ne prođemo na natječaju,  no ipak, potrudit ćemo se da ga provedemo u velikoj mjeri onako kako je zamišljen. Pokrenuli smo i građansku inicijativu - Stop samoubojstvima koja će, nadamo se, krenuti u rujnu ove godine. Do sada smo radili preventivne programe u svrhu sprečavanja samoubojstva hrvatskih branitelja, a sada širimo svoja iskustva na sve rizične skupine u zajednici. Svoju zamisao ćemo realizirati kroz suradnju s različitim institucijama, građanima ćemo dijeliti letke, institucijama priručnike, održat ćemo javnu tribinu, a otvaramo suradnjom sa scenom mladih u gradu Zadru. Želja nam je uključiti što više mladih u naše programe, bilo kao korisnike bilo kao volontere. Preko volontera ćemo provest mali referendum za mlade, postavit ćemo im pitanje - Što želite dobiti u Zadru, a to nemate? – očekujemo nekoliko tisuća mišljenja i potpisa koji će nam poslužiti kao smjernice u našem daljnjem radu s mladima kroz suradnji  sa Savjetom mladih.“

Važno je imati podršku

Kad govori o mladima i njihovom aktivnijem uključivanju općenito u rad udruga, Marina ističe kako je primjetila da su mladi izuzetno aktivni i da žele biti aktivni građani ukoliko im se to omogući. Međutim, problem nastaje kad mladi traže podršku za realizaciju svojih ideja, gdje god i kome god da se obrate nailaze na zatvorena vrata, ne daje im se dovoljno prostora ni podrške u tom smislu. Ne doživljavamo ih kao osobe koje misle, a kroz radionice s djecom i mladima doživjela sam nevjerojatna iskustva, neiskvareni su i daju izuzetno mnogo. Mogla bih reći da im se daje samo deklarativna podrška. Kao primjer moguće je navesti nedavno održanu tribinu o problemima i potrebama mladih u gradu Zadru na kojoj se nije pojavio nitko od mjerodavnih. Savjetovali smo im umrežavanje svih nadležnih institucija kroz koje će njihov rad biti učinkovitiji i ozbiljnije shvaćen – udruga u tom smjeru može dati svoj doprinos, no potrebno je aktivnije uključiti lokalnu upravu i samoupravu, škole, ravnatelje, nastavnike, stručne službe, roditelje….. jedna institucija sama ne može napraviti mnogo,  treba se umrežiti jer zajednički se sve može promijeniti na bolje.“ – poručila je Marina.

Fascinantni treneri

Na pitanje kako je zadovoljna trenerima, kazala nam je da ne može pronaći riječi kojima bi ih opisala. „Fascinantni su. Toliko su mi se uvukli pod kožu, u podsvijest da mi pri rješavanju nekih ključnih problema dođe slika trenera koji mi govori - Ti to možeš. Jako su moćni. Treninzi imaju više razina – rad na sebi, rad na problemu u zajednici, rad na poboljšanju komunikacijskih vještina i sposobnosti, pregovaračkim tehnikama. Seminari su vrlo korisni i edukativni, a ja iz njih pokušavam izvući maksimalno. „- završila je Marina Raspović.

Pročitano 5769 puta